ISTINITA PRIČA: POHOTNI OČUH

'Mamin novi dečko skidao me pogledom, nisam se usudila reći joj istinu!'
Nikad neću zaboraviti pohotu u njegovim očima, ali ni sram koji me obuzeo u tom trenutku!'

Dok sam se promatrala u zrcalu, pomislila sam kako uopće ne izgledam loše. Ljubičasta vestica koju sam posudila od mame savršeno je isticala modru boju mojih očiju. Dok sam nanosila posljednji sloj sjajila na usne, ponosno sam ustanovila da doista izgledam starije nego što uistinu jesam. Tko bi mi dao tek šesnaest, pomislila sam i osjetila se tako cool.


Bila sam super raspoložena jer sam danas trebala upoznati maminog novog dečka. Kruno je bio prvi muškarac koji je uspio zainteresirati mamu nakon naprasnog razvoda mojih roditelja čiji je uzrok bila, pogađate, tatina nevjera. Godinama sam bila svjedok mamine patnje i suza i ne bih to poželjela nikome. Ipak, vrijeme je prolazilo i baš kako se kaže, ono što nas ne ubije, ojača nas. Život je išao dalje i mama se, malo-pomalo, počela oporavljati.

Premda je Krunu poznavala tek oko dva mjeseca, nije prestajala s hvalospjevima o njemu. Povjerovala sam kako taj njezin Kruno zbilja mora biti nešto posebno kad je toliko zapela za njega. Rekla mi je da je nešto mlađi od nje, ali im se dogodila ljubav na prvi pogled. Činila se tako sretnom dok je pričala o njemu da nisam imala srca nešto joj prigovoriti. Osim toga, mama je još bila pravi komad i, što se mene ticalo, imala je pravo na privatni život, posebice nakon onoga što joj je učinio otac.

Kad sam začula kako me doziva iz prizemlja, znala sam da je naš gost napokon stigao. Bacila sam još jedan pogled u zrcalo i sjurila se stubama upoznati, kako smo se nas dvije znale šaliti, maminog novog dečka.

- Kruno, dođi, upoznaj moju kćer Laru - rekla je s osmijehom.

- Lara, dušo, upoznaj Krunu, menadžera u velikoj tvrtki - naglasila je kao da me time želi dodatno impresionirati.

Nije me se baš osobito dojmio. Očekivala sam da ću ugledati Georgea Clooneya ili barem njegova klona, a kad tamo?

Da sam kojim slučajem morala pogađati, mogla bih se okladiti u to da je Kruno taj koji je stariji. Licem u lice stajala sam s visokim, proćelavim muškarcem. Košulja spuštena preko hlača uzalud je pokušavala prikriti pozamašan trbuh. Nikako mi nije bilo jasno što je mama vidjela u tom liku. U najmanju ruku mogao se nazvati prosječnim.

Nakon kraćeg razgovora, za kojeg sam ja uglavnom šutjela, mama je ustala iz naslonjača uz ispriku da ide dovršiti ručak.

- Lara, dušo, potrudi se da našem gostu ne bude dosadno, dobro? - namignula mi je. Nisam mogla vjerovati da mama očekuje da bih trebala zabavljati ovog starkelju. Dobro, ako baš moram. Hmmm, da vidimo o čemu bih mogla razgovarati s njim…

Upravo sam otvorila usta kako bih ga upitala koje sve točno poslove obavlja menadžer, kad me preduhitrio.

- Marija mi nikad nije spomenula da ima ovako prelijepu kćer - osjećala sam užasnu nelagodu dok je pogledom prelazio po svakom djeliću moga tijela. Zažarenih obraza, pristojno sam mu zahvalila na komplimentu. Panično sam smišljala što bih ga još mogla pitati. Na sreću, u tom se trenutku mama vratila i pozvala nas za stol.

Sljedećih dana mama je bila dobro raspoložena i vesela. Ponašala se poput zaljubljene tinejdžerice. Činilo se da joj se taj tip stvarno jako sviđa. Koliko god da sam joj htjela reći za njegovo pomalo čudno ponašanje prema meni, pomislila sam kako to možda ipak samo umišljam. Veselilo me što je mama konačno sretna. Ako joj je zbilja toliko drag, možda bih mu ipak mogla dati još jednu priliku, razmišljala sam.



Uskoro je Kruno, na mamino zadovoljstvo, postao redovit gost u našem domu. Dolazio je kad god mu se prohtjelo, a mama je toliko skakutala oko njega i nastojala mu ugoditi da mi je to već išlo na živce. Da je barem i Kruno mami uzvraćao istom mjerom. Sve se češće motao u mojoj blizini i dijelio mi komplimente. Svim silama trudila sam se izbjegavati ga, ali to je postajalo sve teže. Kruno se udomaćio u našem domu.

Mogla sam odahnuti jedino dok je mama bila na poslu jer tada, na svu sreću, nije navraćao. Ipak, bojala sam se da je samo pitanje vremena kada ću ga vidjeti na vratima. Očajnički mi je trebao netko s kime bih mogla porazgovarati. Prijateljicama nisam ništa htjela reći jer me bilo sram. Odlučila sam stisnuti zube i trpjeti dok ide. Nadala sam se samo da će mama na vrijeme progledati i shvatiti da taj čovjek ne zaslužuje njezino povjerenje i ljubav.

Kako je vrijeme odmicalo, pokušavala sam uvjeriti sebe da Kruno i nije tako loš čovjek. Često je znao pokositi travnjak ili pomoći mami u vrtu. No, duboko u sebi znala sam da to nije istina. Njegovi su pogledi iz dana u dan postajali sve smjeliji.

Dok sam se jednom prilikom spremala za izlazak, Kruno je bez kucanja banuo u moju sobu i zatekao me kako u grudnjaku i gaćicama prebirem po ormaru. Bila sam toliko šokirana njegovim upadom da nisam uspijevala progovoriti ni riječi. Ukočeno sam stajala i zijevala poput ribe na suhom. Nikad neću zaboraviti pohotu u njegovim očima, ali ni sram koji me obuzeo u tom trenutku. Kruno se prislonio uz dovratak i buljio u mene dok sam ja mijenjala boje poput semafora. Uz izgovor da želi posuditi jedan od mojih CD-a nacerio se od uha do uha. Najužasnije od svega bilo je to što se nije ni pokušao ispričati. Već sljedećeg trenutka s CD-om u ruci mirno je išetao iz sobe, a ja sam osjetila kako mi se tijelo trese od užasa.

Sljedećeg jutra za doručkom mama je primijetila da ne izgledam baš najbolje. Zasipala me pitanjima boli li me što, jedem li redovito, imam li kakvih problema u školi, a ja sam slagala kako sam prošlu noć dugo učila pa sam umorna. Nisam sigurna da mi je baš povjerovala, ali se na sreću žurila na posao i prestala je zapitkivati. Znam da sam pogriješila što joj još tada nisam priznala da me Kruno maltretira, no bojala sam se da mi ne bi povjerovala.

Bila sam sve zatvorenija i mrzovoljnija. Čak su i moje frendice opazile koliko sam se u posljednje vrijeme promijenila.

- Lara, što je s tobom? Nekako si smršavjela. Što te muči? - pitala me Tea jednoga dana dok smo se vraćale iz škole.

Njoj, na žalost, nisam mogla prodati priču o napornom učenju kao mami. Išle smo u isti razred i Tea je najbolje znala koliko sam u posljednje vrijeme popustila u školi. Rekla sam joj kako mama i ja imamo manjih problema pa je konačno prestala zapitkivati. Bilo mi je krivo što lažem najboljoj prijateljici, ali nisam željela da itko sazna kroz što doma prolazim. Mislila sam kako će se ipak nekako sve riješiti samo od sebe.

Da je barem bilo tako. Već nakon nekoliko dana, dok smo zajedno pile jutarnji čaj, mama me upitala bih li imala što protiv da se Kruno doseli k nama. Osjećala sam se kao da me netko svom snagom opalio šakom u želudac. Sve moje nade da bi se mama možda mogla ohladiti od Krune pale su u vodu. Ni danas mi nije jasno zašto sam joj ponovno prešutjela ono što me već dugo užasno tištilo. Vjerojatno me u tome spriječio sjaj njezinih očiju koji je govorio više od tisuću riječi. Mama je bila jako zaljubljena u tog čovjeka i tu se, smatrala sam, ništa više nije dalo učiniti. Jednim dijelom bila sam sretna zbog nje jer sam znala koliko je toga propatila, a s druge strane bojala sam se što će biti sa mnom.

- Dušo, nisi mala i vjerujem da možeš razumjeti da volim tog čovjeka. Znam da ti nitko ne može nadomjestiti oca, ali to i ne očekujem. Vidjet ćeš, bit će zabavno s Krunom.

Kako da ne! Možda tebi, pomislila sam ali joj nisam imala srca to reći.

- Mama, znaš koliko te volim. Ako si ti sretna, vjeruj mi, bit ću i ja - odgovorila sam najmirnije što sam mogla.

Baš kako sam se i bojala, Kruninim dolaskom u naš dom počeo je pakao za mene. Premda sam ga se trudila izbjegavati, Kruno je postajao sve nasrtljiviji i odvažniji. Često bi navečer, kada bih već bila u spavaćici, upadao u moju sobu i pod izlikom da mi je došao zaželjeti laku noć gutao me onim svojim užasnim, pohotnim pogledom. Shvatila sam da koristi svaku, pa i najmanju priliku da mi se približi. Najgore od svega bilo je to što je pred mamom i dalje savršeno glumio brižnog poočima.

Iz dana u dan osjećala sam se sve gore. Nisam mogla spavati i potpuno sam izgubila apetit. Svake bih večeri do dugo u noć osluškivala Krunine korake. Premda sam navečer redovito zaključavala vrata, bojala sam se sve više. Nikad neću zaboraviti dan kada je mama rekla da ide na kraći poslovni put.

- Budi dobra djevojka i nemoj raditi probleme Kruni. Brzo ću se vratiti.

Znala sam da sam odsad prepuštena na milost i nemilost tom odurnom čovjeku i bojala sam se da bi on to itekako mogao iskoristiti. Toliko me prestravila spoznaja da ću nekoliko dana provesti nasamo s Krunom da mi je istog trenutka pozlilo. Odjurila sam u toalet i povratila. Kad sam se vratila u kuhinju, mama me zabrinuto gledala.

- Lara, dušo, jako si blijeda. Zašto danas ne bi ostala kod kuće. Reći ću Kruni da ti skuha čaj dok se ja spakiram - savjetovala je.

- Ne, hvala, mama. Danas pišem test iz biologije. Nikako ne smijem izostati - pokušavala sam se izvući.

- Ne dolazi u obzir. Nazvat ću razrednicu i reći joj da se ne osjećaš dobro. Ništa ne brini - odlučno je rekla, a ja sam znala da više nema nikakva smisla suprotstavljati joj se. Odvukla sam se u svoju sobu i zavukla u krevet. Pet minuta kasnije, za promjenu, začula sam kucanje na vratima. Znala sam da je to Kruno.



Kako se samo trudi kad je mama tu, pomislila sam i navukla poplun preko glave. Bez riječi je ušao u sobu i odložio šalicu s čajem.

- Izvoli, ljepotice. Nadam se da ćeš se brzo oporaviti jer imam neke planove za nas dvoje - začula sam njegov sladunjavi glas. Premda bih najradije vrisnula i rekla mu da me ostavi na miru, stisnula sam se i još dublje potonula ispod popluna. Mogla sam si misliti kakvi su ti njegovi planovi. Osjetila sam kako mi suze straha i bespomoćnosti teku licem. Samo sam htjela da iziđe iz moje sobe.

Valjda sam nekako uspjela zaspati jer sam odjednom osjetila nečiju ruku na svom licu. Pomislila sam da se mama došla pozdraviti prije odlaska.

- Napokon sami - začulo se Krunino mrmljanje. Pomislila sam da sanjam, ali nečija ruka je doista milovala moje lice. Istog trenutka potpuno sam se razbudila. Oh, Bože, ne sanjam, to je stvarno on, prestrašeno sam pomislila. Tijelo mi se paraliziralo od straha. A tada sam osjetila njegove ruke na svojim grudima. Pokušala sam vrisnuti, ali mi je on grubo zatvorio usta.

- Začepi, glupačo, ili ću te ja ušutkati! - zaprijetio mi je.

Bila sam smrtno prestrašena. Silovat će me, a ja to ne mogu spriječiti. Kad bi barem mama bila tu - pomislila sam dok su mi suze tekle licem.

- Sada ćeš još i cmizdriti i glumiti nevinašce, a već me mjesecima izluđuješ. Sami smo u stanu. Vesna je otišla, ne moraš se bojati - uvjeravao me vidjevši moje suze.

- Kruno, pusti me, molim te - vrisnula sam kad je pokušavajući me poljubiti nakratko skinuo ruku s mojih usta. Premda sam se svim silama nastojala osloboditi njegova čeličnog stiska, bio je puno jači od mene. Kad je vidio da se opirem, prvo me snažno pljusnuo, a potom se bacio na mene.

Već u sljedećem trenutku osjetila sam kako mi njegove ruke trgaju spavaćicu. Bila sam iscrpljena i više se nisam imala snage boriti. S užasom sam shvatila da mi nema spasa. Osjećala sam kako me počinje hvatati nesvjestica. Bože, samo to ne, molila sam se u sebi.

Posljednjim djelićem svijesti spazila sam golemu Dječju enciklopediju koju sam prethodne večeri ostavila na noćnom ormariću kraj kreveta. Ni danas ne znam kako sam uspjela dohvatiti knjigu. Valjda mi je nagon za preživljavanjem dao neku dodatnu snagu. Svom snagom tresnula sam Krunu po glavi. Mora da se onesvijestio jer je njegov stisak popustio. Bilo je to dovoljno da se nekako uspijem izvući. Vrišteći izjurila sam iz sobe i potrčala van. Na izlaznim vratima sudarila sam se s mamom.

- Dušo, što se događa?

- Mama, Kruno, on je… - nesuvislo sam buncala sva u suzama.

Mislim da joj je odmah postalo jasno što se događa. Čvrsto me zagrlila i zaplakala zajedno sa mnom. Jedino što me uspjela upitati bilo je je li me Kruno povrijedio. Nakon što sam odmahnula glavom, samo je procijedila - i bolje mu je! Rekla mi je da uđem u auto i ne mičem se dok se ne vrati pa pojurila u kuću.

Ni danas ne znam što se unutra točno dogodilo, ali pet minuta kasnije ugledala sam Krunu kako s torbom u ruci napušta našu kuću. Pognute glave, žurnim korakom zaputio se niz ulicu. Činilo se da napokon mogu odahnuti.

Kasnije mi je mama ispričala da je na stolu zaboravila putovnicu. Zahvaljujem nebesima na tome jer ne želim ni razmišljati što se moglo dogoditi. Puno smo razgovarale o svemu. Mama je za sve što se dogodilo optuživala sebe, ali ja nisam željela ni čuti za to. Uostalom, kako je mogla znati što proživljavam kad sam cijelo vrijeme šutjela o tome. Tek sam sada shvatila koliko sam pogriješila.

Ovih dana krenula sam na psihoterapiju i već sada se osjećam puno bolje. Primjećujem kako se iz dana u dan sve više pretvaram u onu staru Laru. Kruni se nakon onog užasnog dana izgubio svaki trag i premda je mama sve prijavila policiji, još ga nisu pronašli. Mama vjeruje da je u strahu pobjegao u inozemstvo. Možda je tako i bolje, jer ne mogu zamisliti da opet vidim tog monstruma.