Romantična ljubavna priča bez premca

Za Aurelie Bredin, privlačnu vlasnicu šarmantnog pariškog restorana , dan je počeo kao i svaki drugi. Sve dok nije shvatila da se probudila u – praznom stanu. Njezin idealni momak otišao je drugoj. Slomljena srca, Aurelie tumara pariškim ulicama i pronalazi utočište u malenoj knjižari. U rukama joj se nađe roman Osmijeh žene nepoznatoga engleskog autora. Prava zavrzlama nastaje kad Aurelie počne čitati knjigu i shvati kako se u romanu spominje njezin restoran i... ona!

Polaskana time, ali i silno znatiželjna, pod svaku cijenu želi upoznati pisca. Jedina osoba koja ga poznaje urednik je knjige koji čini sve kako bi se uporna Parižanka konačno našla s piscem. Ili baš i ne?Romantična ljubavna priča bez premca – knjiga koja će vam vratiti vjeru u pravu ljubav.

Kad sam u jesen pomalo očajno, ali odlučno, nastavila njegovim stopama, potpuno me slomila spoznaja da sam na ovome
svijetu – sasvim sama. Hvala dragom Bogu, tu je bio Claude. Bio je scenograf u kazalištu, a njegov golemi radni stol u malom studio‑apartmanu u gradskoj četvrti Bastille bio je uvijek pretrpan crtežima i malim kartonskim modelima. Kad bi dobio kakav veći posao, jednostavno bi na nekoliko dana – nestao.

“Sljedeći tjedan me nema”, samo bi mi rekao. U početku, trebalo mi je vremena da se priviknem na to da se jednostavno
neće javiti na telefonske pozive, niti otvoriti vrata, unatoč tome što uporno zvonim. Nakon nekog vremena, samo bi se vratio
kao da se ništa nije dogodilo. Pojavio bi se iznenada, poput prekrasne duge na nebu, strastveno me poljubio u usta i zvao me svojom malom dok je sunce igralo igru skrivača u njegovim plavim kovrčama. Tad bi me zgrabio za ruku, povukao za sobom i pokazao mi svojim zavodljivim pogledom nove nacrte. Nisam smjela ništa reći. Nekoliko mjeseci nakon našeg upoznavanja pogriješila sam rekavši mu iskreno što mislim. Jednostavno sam naglas promišljala o njemu i usput mu predložila što bi još na sebi mogao popraviti.

Claude je u mene buljio s nevjericom. Izgledao je kao da će iz njegovih plavih očiju poteći suze, zatim je snažno, jednim pokretom ruke, pobacao sve sa stola. Boje, olovke, papiri, čaše, kistovi i mali komadi kartona, poletjeli su zrakom kao da su konfeti, a pažljivo pripremljen model od sitnih žica za scenski prikaz Shakespeareova “Sna Ivanjske noći” razbio se u tisuću komada. Od tog trena suzdržavala sam se od bilo kakvih komentara.

Claude je izuzetno impulzivan, promjenjiva raspoloženja, vrlo nježan, i jako poseban. Sve na njemu bilo je naglašeno. Nekakva zlatna sredina kao da nije ni dolazila u obzir.

Zajedno smo proveli već otprilike dvije godine. Nije mi padalo na pamet zapitati se ima li veza s jednim tako kompliciranim
i nadasve sebičnim čovjekom uopće smisla. Ako pogledamo malo bolje, svatko od nas ima neke svoje nedostatke,
nešto na što je osjetljiv, ili neke svoje hirove. Postoje stvari koje činimo ili one koje nikada ne bismo napravili, ili možda pak
samo u nekim posebnim uvjetima. Situacije kojima će se drugi smijati, odmahivati glavom, iščuđavati se. Te neobične situacije dio su nas i pripadaju samo nama. Ja, recimo, sakupljam misli.

U mojoj sobi postoji zid sa šarenim papirićima prepun misli. Zadržala sam ih kako mi ne bi iščeznule, u svojoj prolaznosti.
To su misli o razgovorima u kafiću, o ritualima i zašto su toliko važni, misli o noćnim poljupcima u parku, o srcu i hotelskoj
sobi, o rukama, vrtnim klupama, fotografijama, o tajnama i kad ih treba odati, o svjetlu koje obasjava drveće, o vremenu
kada nepomično stoji. Moje male bilješke drže se na svijetloj tapeti kao tropski leptiri; zabilježeni su to trenuci koji nemaju
nikakvu funkciju osim da mi budu blizu, i kad kroz otvorena balkonska vrata uđe dašak zraka, one se malo zatresu, kao da
žele odletjeti.